Natjecateljski duh. Smijeh. Slavlje. Suze razočaranih. Ponos pobjednika. Sve su to pojave koje se viđaju na državnim natjecanjima pa tako i u Poreču, na državnom prvenstvu za srednje i osnovne škole. 
A mi smo pisali, fotografirali, smijali se, slavili s njima, uživali u prirodi i bili ponosni na svoje izvještaje i domišljatost.
Sve je počelo u nedjelju kada je svatko od nas sjeo u autobus i došao do Poreča. Već se na početku vidjelo da nećemo biti pod istom kontrolom kao ostali, već  da ćemo, kao pravi novinari, imati privilegije jednostavno pokazivanjem „magične“ akreditacije saveza koja nam je otvarala sva vrata. Doslovno. 
Stigla sam prije svih, i još kao nova u svemu što se događalo oko mene, sjela sa strane, te nakon nekog vremena uzela fotoaparat u ruke i krenula fotografirati sve što se oko mene događalo - dolazak osnovnoškolaca, prijave u sobe, prvo kupanje odbojkaša iz Varaždina itd. 
Prije večere naletjela sam na ostale novinare te je cjelodnevno pitanje o tome hoćemo li se dobro slagati ili ćemo većinu vremena provesti čekajući srednjoškolski dio prvenstva kada dolaze naši prijatelji iz škola, dobilo odgovor već nakon par minuta razgovora. „Kliknuli smo“, jesmo, i to tako jednostavno i brzo. Nisam se ni mogla nadati da ću upoznati tako pozitivne, maštovite, pričljive, simpatične ljude, uz koje je sav onaj posao koji smo morali odraditi u sklopu našeg natjecanja bio lagan. 
Mogli bismo nabrajati u ovim završnim izvještajima sve naše fore o galebovima, turskim sapunicama, lijepim ljudima i zaštitarima, no njih nije moguće dočarati. One će ostati samo naše, izrečene u afektu, ostavljajući  u nama jedno sjećanje na prekrasno druženje. 
U početku je vladalo razmišljanje da će se naš mentor Zlatko Karlo prema nama odnositi kao prema običnim učenicima, ali se nakon kratkog vremena pokazalo da će sve ispasti sasvim drugačije. 
Prihvatio nas je kao veoma sposobne mlade osobe i svojim opisima novinarstva pripremio nas na mnogo toga. Kako je on prihvatio nas, tako smo i mi njega - večerali smo zajedno, družili se, provodili slobodno vrijeme jedni s drugima, a on nas je vodio u razgledavanje Poreča i Rovinja gdje smo napokon opušteno šetali i uživali u ljepoti prirode znajući da nas nikakav posao ne čeka nakon toga. 
Jedno od najvećih iznenađenja bilo je zasigurno odlazak na trening seniorske odbojkaške reprezentacije gdje smo se osjećali kao patuljci slikajući se s veoma simpatičnim igračima.
Istina, bilo je puno posla, čak i više nego što smo očekivali. Brzina je bila najbitnija, a zbog nje smo jurili s jednog natjecanja na drugo, nosili fotografije u info centar, tražili podatke natjecatelja, pisali i slagali sve što smo morali, a od mnoštva zadataka nekoliko puta zaboravili smo jesti pa me kod kuće dočekalo pitanje: „Tea, ti si smršavila tamo?“. 
No, da čitatelji shvate cjelokupan dojam...Usprkos svom poslu, ne bi mi bila potrebna ni milisekunda razmišljanja da ponovno prihvatim ovakvu ponudu i uživam u svim zadacima. Uživali smo u onome što volimo, nismo se ni na trenutak bunili ili razmišljali o odustajanju. 
Kao srednjoškolka od koje se očekuje da mora ozbiljno početi razmišljati o budućnosti i zrelo shvaćati odabir nastavka školovanja, svaka informacija skupljena u proteklih par dana bila je korisna. Shvatila sam koliko je bitno odabrati neki posao razmišljajući da u tom poslu zaista uživaš. 
Spoje li se zadaci s nezamjenjivom ekipom, pristupačnim „šefom“ i zabavom, rezultat je posao iz snova. Nikada težak, nikada monoton, zauvijek motivirajući.