Ovaj mladi glazbenik na Hochschule für Musik Franz Liszt u Weimaru pohađa pijanistički program najvišeg stupnja poslijediplomske koncertne izobrazbe u klasi profesora Grigoryja Gruzmana. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi profesora Rubena Dalibaltayana, no nije studirao samo u Hrvatskoj, već je tijekom studija znanje usavršavao na prestižnim sveučilištima  u Austriji i Italiji.
Impresivna biografija ne staje samo na obrazovanju, već se nastavlja mnogobrojnim nagradama koje je osvojio, a među najimpresivnija priznanja svakako spada ono koje je osvojio 2012. pobijedivši na uglednom pijanističkom natjecanju Robert Schumann u skladateljevu rodnom gradu Zwickau. Prošle godine bio je finalist 17. međunarodnog pijanističkog natjecanja Fryderyk Chopin u Varšavi, a pobjednik je brojnih natjecanja, između ostalog i triju pijanističkih natjecanja u Italiji.
Uz sva međunarodna priznanja, Aljoša je osvojio i sva važnija domaća, a nastupa solistički i uz pratnju orkestra u zemlji i brojnim europskim državama te na festivalima.

Kako se koncertu ovog mladog talentiranog glazbenika odazvao velik broj gimnazijalaca koji su uživali u posebnosti njegovih izvedbi i poželjeli saznati nešto više o životu jednog od najboljih pijanista na svijetu, Aljoša Jurinić pristao je dati intervju za Gimnaziju Josipa Slavenskog.

Kako ste se odlučili baviti glazbom i kako su izgledali Vaši početci u glazbenom svijetu?
Moja karijera u glazbi počela je sasvim slučajno. Ne potječem iz obitelji glazbenika, kako već to najčešće ide. Roditelji su me jednostavno kao intelektualci htjeli obrazovati u svakom bitnom segmentu. Tek sa osam godina krenuo sam u pravu glazbenu školu u Zagrebu, a instrument koji sam izabrao bio je klavir što je bila sreća jer je to najpopularniji instrument i ljudi ga najviše vole. U šesnaestoj godini dogodila se prekretnica u mojoj karijeri jer sam trebao odlučiti želim li se glazbom baviti do kraja života ili više nikad. Tada sam kao srednjoškolac odabrao da se više ne želim baviti glazbom jer su me zanimale druge stvari, točnije, želio sam postati sportski novinar. No, ubrzo sam shvatio koliko mi je život postao prazan bez glazbe i od onda kreće „moja prava karijera“, odnosno stalni rad na sebi s dubokom unutarnjom motivacijom.

„Sjećam se kako je profesorica, koja je otpočetka vidjela neki potencijal u Aljoši, priopćila njegovim roditeljima: 'Ovo je iznimno talentirano dijete.' Tada je imao samo sedam godina i svirali su najjednostavnije skladbe“, dodaje Aljošin zastupnik Danijel Gašparović.

Koji vam je najljepši dio Vašeg posla? Postoji li neka stvar koja Vam se ne sviđa?
Ono najljepše zbog čega i volim svoj posao jest to što znam da sam jako dobar u mnogim stvarima, ali sviranje klavira najbolja je stvar na svijetu koju osobno mogu raditi. Probao sam sport, slikanje, ali glazba je ono u čemu se pronalazim.  To nije mjerivo ni sa čime, a prekrasna stvar je kad čovjek zna koja je njegova zadaća na ovom svijetu.
Kad voliš ono što radiš, zanemaruješ nedostatke. U ovom poslu to su stalna izbivanja iz kuće i medijska eksponiranost. Ono što teže podnosim veliki je stres pri učenju silnih nota, pogotovo kod prvih izvedbi novih skladbi kad još nema te sigurnosti. Ali uz rad i iskustvo, sve se može prebroditi.

Koji biste trenutak u karijeri izdvojili kao Vaš dosadašnji najveći uspjeh?
Ponosan sam na svako svoje natjecanje i koncert, no izdvojio bih Međunarodno pijanističko natjecanje Fryderyk Chopin. Neopisiv je osjećaj kad znaš da si došao dalje od bilo kojeg hrvatskog pijanista u povijesti: u finale, među desetero najboljih. Natjecanje u Varšavi je najveće, najvažnije i najslavnije glazbeno natjecanje na svijetu i za mene kao glazbenika ogroman je uspjeh bio sudjelovati.  Od kad sam plasiran među deset najboljih pijanista na svijetu, stiglo mi je nebrojivo mnogo koncertnih ponuda što me raduje jer vidim da su ljudi prepoznali moj rad i da cijene moj trud i uspjeh.

Koji su vam ciljevi i ambicije u daljnjoj karijeri?
Planiram još puno raditi na sebi. Namjeravam posjetiti brojna svjetski poznata natjecanja koja od mene traže stalni rad i pripremu. Veselim se novim izazovima koje mi glazba sprema i nadam se da su ovi dosadašnji uspjesi bili priprema za još veće. Ipak, za desetak godina volio bih sudjelovati u razvoju pedagogije i pijanizma kod nas jer talenti su neupitni. Osjećam moralnu odgovornost jer sam postigao nešto što nije nitko iz cijele ove regije. Iza tog uspjeha stoji rad na razini na kojoj se može dijeliti drugima.

Što biste poručili gimnazijalcima ili općenito mladim ljudima, s obzirom na iskustvo, kako bi ih motivirali i potaknuli na rad?
Kako sam i ja ne tako davno bio školarac i razni savjeti više su mi smetali nego pomagali, najkorisnije što mogu poručiti mladim ljudima jest: „Slijedite svoje snove koliko god vam se oni činili nestvarnima jer to je jedini pravi način za uspjeh. Nikad ne odustajte jer koliko god vam se činilo teško, nikad nije kasno za promjenu životnog puta.“
“P. S. Čitajte lektiru jedino ako te knjige želite čitati. Život je prekratak za drugo”, dodao je na kraju Aljoša Jurinić.

Razgovarala: Maria Levačić, 2.b